Inventure i inventurni manjkovi sa poreznog stajališta
Objavljeno: 04.01.2021.
Što je inventura?
Inventura je postupak utvrđivanja/popisivanja stvarnog stanja pojedine imovine ili obveze.
Što se sve popisuje?
Popisuju se sve vrste imovina, obveza i kapitala koje poduzetnik ima. Obično pod pojmom imovine smatramo materijalnu (opipljivu) imovinu kao što su zalihe, inventar i sl. Imovina se također sastoji od prava, kao što su: licence za softvere, nenaplaćena potraživanja (od kupaca, države, djelatnika i dr.), plaćeni a nerealizirani predujmovi dobavljačima, dane pozajmice, depoziti i vrijednosni papiri. Imovina je i novac na žiro-računu, na deviznim računima i u blagajni.
Obveze čine neplaćene fakture prema dobavljačima, primljeni krediti, neisplaćene plaće, davanja državi, predujmovi primljeni od kupaca i dr.
Kapital čine temeljni kapital, rezerve i neisplaćena dobit ili preneseni gubici.
Zašto se inventura provodi?
Osnovni razlog ne treba previše naglašavati jer je postupak brojanja onoga što je naše vjerojatno jedan od osnovnih nagona za preživljavanje koje imamo. Za slučaj da nam taj „nagon“ zakaže, Zakon o računovodstvu propisuje obvezu popisivanja cjelokupne imovine i izvora vlasništva (vlastiti kapital + obveze) na dan godišnjih financijskih izvještaja tj. na 31.12. svake godine. To je minimum pažnje koju svaki poduzetnik mora posvetiti svojoj imovini i obvezama. Međunarodni računovodstveni standardi također propisuju da financijski izvještaji trebaju realno i objektivno iskazivati stanja imovine i obveza, za što je potrebno kvalitetno provođenje inventure. Veći sustavi trebaju vlastitim internim aktom (Pravilnik o popisu) urediti postupak popisivanja.
Što prethodi popisivanju?
Postupak popisa nije tako jednostavan kako se čini i zato treba napraviti kvalitetnu pripremu.
Osnovna sredstva (dugotrajna imovina) – svako osnovno sredstvo treba imati dodijeljen svoj inventarski broj. Treba imati ažuriranu evidenciju osnovnih sredstava kako bi mogli usporediti popisane količine sa onima u evidenciji. Računovodstvenim politikama treba utvrditi kriterije: što je osnovno sredstvo, a što sitni inventar. Zakon o porezu na dobit dopušta da se osnovna sredstva do vrijednosti troška nabave od 3.500,00 kuna (ukoliko je poduzetnik obveznik PDV-a, trošak nabave ne uključuje PDV) jednokratno otpišu kada govorimo o sitnom inventaru. Tako će npr. telefon u vrijednosti 3.700 kn+PDV biti iskazan kao osnovno sredstvo, a drugi telefon od 1.950 kn kao sitan inventar. Zato kriterije treba jasno utvrditi internim aktom. No, bez obzira radilo se o sitnom inventaru ili osnovnom sredstvu (dugotrajnoj materijalnoj imovini), za svaku od ovih kategorija treba imati uređene evidencije (tvz. analitičke evidencije) i treba napraviti inventuru najmanje jednom godišnje (na 31.12.). Praksa je pokazala da je dobro rješenje ako se sitan inventar i dugotrajna imovina nalaze u jedinstvenoj evidenciji, uz mogućnost zasebnog ispisa po kategorijama, jer popisne liste tada mogu istovremeno sadržavati i sitan inventar i dugotrajnu imovinu. Popisnoj komisiji je tada znatno pojednostavnjen posao.
Zalihe – svaki artikl treba imati jedinstvenu šifru uz naziv kako ne bi došlo do zamjene prilikom popisivanja. Preduvjet kvalitetnom skladišnom poslovanju jest jasna podjela odgovornosti i ovlaštenja i njihova primjena u praksi. Zalihe bi se trebale popisivati periodično, u kraćim intervalima, u potpunosti ili djelomično (uzorkom). Preporučljivo je nekurentne zalihe (oštećene, zastarjele i sl.) otpisati prije godišnjeg popisa. Naime, kraj godine je dovoljno zagušen nizom drugih postupaka, pa složenije zahvate valja obaviti u tiho vrijeme. U suprotnom dolazi do nepotrebnih grešaka i propusta.
Potraživanja i obveze – prije popisa treba provesti usklađenja salda putem izvoda otvorenih stavaka (IOS) ili na drugi način.
Postupak inventure
- Krajem svake godine Uprava društva donosi Odluku o redovnom godišnjem popisu na dan 31.12. i osnivanju povjerenstva za popis. Obveza je povjerenstva popisati imovinu i obveze sa stanjem na dan 31.12. Odluka o popisu treba sadržavati: mjesta popisa, zadatke članova povjerenstva, te rok za dostavu izvještaja Središnjem povjerenstvu.
- Sudionicima popisa treba uručiti u pisanom obliku naputak za popis. Pri popisu se koriste popisni listići i popisne liste koje se sastavljaju zasebno po popisnim mjestima.
- Plan popisa sastavlja Središnje povjerenstvo na čelu s predsjednikom. Planom trebaju biti utvrđeni rokovi pripremnih radnji, te redoslijed popisa kako po vrstama imovine, tako i po pojedinim skladištima, odnosno pogonima. Planom popisa se utvrđuje i dan do kojeg pojedina povjerenstva moraju dostaviti svoje izvještaje Središnjem povjerenstvu, odnosno, do kojeg datuma Središnje povjerenstvo svoj Elaborat o popisu mora dostaviti Upravi društva. Planom treba također definirati rok do kada Uprava društva mora donijeti odluku o utvrđenim viškovima i manjkovima, te otpisima.
Kod manjih poduzetnika nije potrebno provoditi cijeli postupak već je dovoljno napraviti i popuniti popisne liste i zapisnike o inventurnim razlikama. Za utvrđene manjkove treba donijeti odluku o terećenju odgovorne osobe ili odluku o terećenju poduzetnika (društva). Inventurne liste trebaju biti potpisane od strane inventurne komisije.
Bitno je napomenuti da inventurna komisija ne smije biti sastavljena od djelatnika koji su odgovorni za stanje imovine jer se gubi smisao popisa. Odgovorne osobe svakako trebaju prisustvovati inventuri kako bi mogle reagirati ukoliko uoče nepravilnosti pri provođenju popisa. Odgovorne osobe također potpisuju popisne (inventurne) liste.
Porezni tretman utvrđenih inventurnih razlika
Kod inventurnog manjka
Kada je popisano stanje manje od evidentiranog stanja, govorimo o manjku. Za manjak se u pravilu
tereti odgovorna osoba. Tada direktor tj. uprava donosi odluku, kojom traži od odgovorne osobe za stanje skladišta, da poslodavcu uplati iznos manjka. Tada se u knjigovodstvu manjak ne evidentira kao trošak, već kao potraživanje od djelatnika.
Ukoliko uprava odluči
ne teretiti odgovornu osobu (skladištara), prvo treba razlučiti prekomjerni manjak od dopuštenog manjka. Dopušteni manjkovi propisani su
Odlukom o dopuštenom manjku s naslova kala, rastepa, kvara i loma na proizvodima u trgovini (na kraju teksta nalazi se tablica iz Odluke). Prekomjerni manjak iskazuje se kao trošak plaće u naravi, gdje poslodavac plaća davanja na plaću. Trošak plaće u naravi je u cijelosti porezno priznat trošak. ovisi o vrsti imovine o kojoj se radi (npr. zalihe u maloprodaji) i o količini manjka u odnosu na prodanu količinu. Dopušteni manjak će predstavljati porezno priznati trošak.
Na preko mjerni manjak će obveznici PDV-a trebati obračunati PDV.
Primjer: Do kraja 2020.g. u prodavaonici X utvrđen je ukupni manjak zaliha u vrijednosti 1.000 kn. Nabavna vrijednost prodane robe u 2020.g. iznosi 80.000 kn. Porezno priznati trošak manjka je 800 kn (80.000 x npr.1%). Dakle, 800 kn manjka biti iskazano kao porezno priznati trošak i umanjiti će osnovicu poreza na dobit. Poslodavac ne tereti skladištara za prekomjerni manjak, pa će preostalih 200 kn, uvećano za PDV, biti tretirano kao plaća u naravi.
Kod inventurnog viška
Kada je popisano stanje veće od evidencijskog, govorimo o višku. Višak može biti posljedica više razloga: a) kod evidentiranja nabave ili prodaje artikla došlo je do greške (zamjene) u odabiru artikla, b) nije evidentiran ulaz robe u skladište, a dopušteno je fakturiranje nekalkulirane robe (u minus). Ukoliko se radi o većim količinama i vrijednostima, očito je da postoje grubi organizacijski propusti. Knjigovodstveno se inventurni višak iskazuje kao prihod. Prije inventure treba napraviti kontrole grešaka navedenih pod a) i korigirati ih uz zapisnik.
Kod malih poduzetnika, smatram da se ne treba zamarati pisanjem odluka, već se treba fokusirati na bitno: treba sastaviti popisne liste, potpisati ih od strane popisne komisije (npr. za zalihe, osnovna sredstva i sitan inventar) i treba sastaviti Zapisnik o provedenim inventurama sa uključenim odlukama o postupanju sa utvrđenim inventurnim razlikama.
Tibor Jankač