Autor: Matej Žic

Objavljeno: 19.05.2026.

Rad zaposlenika u drugim državama članicama Europske unije ne podrazumijeva samo organizaciju posla preko granice, nego ozbiljnu pravnu, poreznu i administrativnu pripremu poduzetnika.

U praksi se često polazi od jednostavne poslovne logike: ugovoren je posao, radnik odlazi na teren, posao se odrađuje i radnik se vraća u Hrvatsku.

Međutim, za propise nije dovoljno gledati samo gdje je posao ugovoren i tko radniku isplaćuje plaću. Potrebno je utvrditi kako rad stvarno izgleda u praksi, jer je neusklađenost između formalne dokumentacije i stvarnog načina rada jedan od najvećih rizika.

Ključna razlika koju je potrebno napraviti je između:

izaslanja radnika – radnik privremeno obavlja poslove na području jedne druge države članice

rada u dvije ili više država članica – radnik uobičajeno obavlja poslove u dvije ili više država članica, primjerice dio vremena u Hrvatskoj, a dio vremena u Sloveniji, pri čemu se takav obrazac rada ponavlja kroz vrijeme

Ova razlika nije samo formalna. O njoj ovisi koja se A1 potvrda traži, gdje se plaćaju doprinosi, može li nastati obveza plaćanja poreza u drugoj državi te koje se administrativne i radnopravne obveze moraju ispuniti prije početka rada.

U nastavku objašnjavamo četiri osnovna segmenta koja poslodavac mora provjeriti prije nego što radnik počne raditi u drugoj državi članici EU:

socijalno osiguranje

oporezivanje dohotka

radno zakonodavstvo države rada

administrativne obveze

Cilj ovog članka je poduzetniku približiti koliko je rad u drugoj državi članici pravno, porezno i administrativno složen te zašto ga ne treba promatrati samo kao odlazak radnika na teren, nego kao poslovni pothvat koji zahtijeva prethodnu provjeru više propisa, pravilno određivanje osnove rada i, ovisno o okolnostima konkretnog slučaja, uključivanje pravnih, poreznih i lokalnih stručnjaka kako bi se izbjegle ozbiljne financijske i administrativne posljedice.

 

1. Socijalno osiguranje

Temeljno pravilo je da radnik može biti obuhvaćen sustavom socijalnog osiguranja samo jedne države članice.

To znači da poslodavac ne može slobodno izabrati gdje će plaćati doprinose, niti se doprinosi mogu istovremeno plaćati u više država članica. Mjerodavno zakonodavstvo određuje se prema pravilima EU o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti i stvarnim okolnostima rada.

Upravo zato postoji A1 potvrda. Ona potvrđuje koje se zakonodavstvo o socijalnom osiguranju primjenjuje na radnika. Ako je za radnika izdana valjana A1 potvrda prema kojoj se primjenjuje hrvatsko zakonodavstvo, doprinosi se za tog radnika plaćaju u Hrvatskoj, a ne u državi rada, dok je potvrda valjana.

Međutim, A1 potvrda ne rješava sva pitanja rada u inozemstvu. Ona se odnosi na socijalno osiguranje, odnosno na pitanje gdje se plaćaju doprinosi. Ne rješava pitanje poreza na dohodak, radnopravnih pravila države rada ni administrativnih obveza koje se posebno obrađuju u nastavku članka.

Kod socijalnog osiguranja posebno je važno pravilno odrediti osnovu za A1 potvrdu. U praksi se najčešće razlikuju dvije situacije: izaslanje radnika i rad u dvije ili više država članica.

Kod izaslanja, radnik je privremeno upućen u drugu državu članicu radi obavljanja konkretnog posla. Izaslanje se ne smije automatski poistovjetiti sa službenim putem; nije odlučujuće samo koliko radnik boravi u drugoj državi, nego zašto je tamo upućen i kakav posao stvarno obavlja.

Za primjenu pravila o izaslanju potrebno je provjeriti ispunjavaju li se propisani uvjeti, osobito privremenost rada u drugoj državi članici, postojanje stvarne veze između radnika i hrvatskog poslodavca, činjenicu da radnik nije upućen kao zamjena za drugu izaslanu osobu te da poslodavac u Hrvatskoj obavlja stvarnu i značajnu djelatnost.

Pojam značajne djelatnosti ne utvrđuje se prema jednom broju ili jednom formalnom kriteriju. Gleda se ukupnost okolnosti: gdje poslodavac ostvaruje prihode, gdje ima radnike, gdje se donose poslovne odluke, gdje se nalazi poslovna infrastruktura i gdje se stvarno obavlja gospodarska aktivnost. Samo formalno sjedište ili administrativna adresa bez stvarne poslovne aktivnosti nije dovoljna.

Kod rada u dvije ili više država članica naglasak nije na privremenom upućivanju radnika na jedan posao, nego na obrascu rada kroz vrijeme. Ta se osnova primjenjuje kada radnik stvarno i uobičajeno obavlja rad u dvije ili više država članica, primjerice dio vremena u Hrvatskoj, a dio vremena u drugoj državi članici, pri čemu se takav obrazac rada ponavlja.

Rad u dvije ili više država članica nije zamjenska osnova za slučajeve u kojima nisu ispunjeni uvjeti za izaslanje. Ako radnik u stvarnosti radi isključivo u jednoj drugoj državi članici, tada se ne može umjetno stvarati osnova za rad u dvije ili više država samo zato što je takva potvrda administrativno povoljnija.

Različite osnove za izdavanje A1 potvrde mogu imati različite učinke na obračun doprinosa i ukupni trošak poslodavca.

Pogrešno ili nepravodobno ishođenje A1 potvrde jedan je od najčešćih problema u praksi. Posljedice mogu uključivati osporavanje potvrde, obvezu uključivanja radnika u sustav socijalnog osiguranja države rada, retroaktivni obračun doprinosa, zatezne kamate i novčane kazne.

 

2. Oporezivanje dohotka

Doprinosi se određuju prema pravilima socijalnog osiguranja, a A1 potvrda dokazuje koje se zakonodavstvo primjenjuje. Porez na dohodak određuje se prema pravilima države rada, hrvatskim propisima i ugovorima o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja.

Zato se u praksi može dogoditi da se doprinosi za radnika i dalje plaćaju u Hrvatskoj, dok se porez na dohodak, ovisno o okolnostima, mora platiti u drugoj državi članici.

Kod poreza na dohodak posebno se provjerava:

koliko dugo radnik boravi u državi rada

tko se smatra stvarnim, odnosno ekonomskim poslodavcem

tko snosi trošak rada radnika

tko radniku daje upute i nadzire njegov rad

postoji li stalna poslovna jedinica poslodavca u državi rada

što propisuje konkretni ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja

U praksi se često spominje pravilo od 183 dana, ali to pravilo ne smije se promatrati izolirano. Nije dovoljno samo prebrojati dane boravka radnika u drugoj državi. I kada radnik u drugoj državi boravi kraće od 183 dana, porezna obveza u toj državi može nastati ako nisu ispunjeni ostali uvjeti iz primjenjivog ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja.

Posebno je važno utvrditi tko je stvarni, odnosno ekonomski poslodavac. Nije odlučujuće samo tko formalno isplaćuje plaću, nego tko stvarno koristi rad radnika, tko snosi njegov trošak, tko mu daje upute i tko nadzire njegov rad.

Također je potrebno provjeriti može li poslovanje u drugoj državi dovesti do nastanka stalne poslovne jedinice poslodavca u toj državi. Ako postoji stalna poslovna jedinica koja snosi trošak rada, to može utjecati i na oporezivanje plaće radnika u državi rada.

Ugovori o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja služe tome da se izbjegne dvostruko plaćanje poreza po istoj osnovi, ali oni ne znače da porez uvijek ostaje u Hrvatskoj. Svaki slučaj treba provjeriti prema konkretnom ugovoru i stvarnim okolnostima rada.

Zato je za poduzetnika najvažniji praktični zaključak: A1 potvrda ne znači automatski da nema poreza u drugoj državi.

Ako se utvrdi da se porez na dohodak plaća u drugoj državi, potrebno je pravodobno prilagoditi obračun plaće i izvještavanje te s radnikom dogovoriti financijske učinke rada u inozemstvu.

 

3. Radno zakonodavstvo države rada

To što je radnik zaposlen kod hrvatskog poslodavca, ima hrvatski ugovor o radu i prijavljen je na obvezna osiguranja u Hrvatskoj, ne znači automatski da su ispunjene sve obveze prema pravilima države u kojoj se rad stvarno obavlja.

Kod izaslanih radnika pravila EU štite određene osnovne uvjete rada u državi primateljici. Zato poslodavac prije početka rada mora provjeriti minimalnu plaću, primjenjive kolektivne ugovore, pravila o radnom vremenu, dnevnom i tjednom odmoru, prekovremenom radu, radu nedjeljom i blagdanima te zaštiti na radu.

Ako država rada propisuje obvezne minimalne uvjete povoljnije za radnika, ti se uvjeti u pravilu moraju poštivati za vrijeme rada na njezinu području.

Posebno treba provjeriti koji se elementi primitaka mogu uračunati u minimalnu ili propisanu plaću države rada. Dnevnice, naknade za put, smještaj i prehranu ne moraju se smatrati dijelom plaće za tu svrhu, iako prema hrvatskim pravilima mogu imati povoljan porezni tretman.

Neusklađenost s pravilima države rada može dovesti do znatnih novčanih kazni, zabrane rada ili privremene obustave projekta, neovisno o tome jesu li A1 potvrda, doprinosi i porezni tretman pravilno riješeni.

 

4. Administrativne obveze

Prije početka rada u drugoj državi članici EU poslodavac mora provjeriti koje je prijave, obavijesti i dokumente dužan ishodovati.

Administrativne obveze ovise o državi rada, djelatnosti, trajanju rada i vrsti angažmana. U nekim državama i djelatnostima postoje posebni sustavi prijave, primjerice u građevini, montaži, prijevozu ili kod rada preko agencija. Zato se prije početka rada ne smije pretpostaviti da je hrvatska dokumentacija sama po sebi dovoljna.

Ovisno o državi rada, potrebno je provjeriti i pravila o prijavi boravka radnika.

Poduzetnik prije slanja radnika treba imati odgovor na jednostavno pitanje:

Ako nas sutra zaustavi inspekcija u državi rada, imamo li dokumente kojima možemo dokazati da radnik tamo radi zakonito?

Ako je odgovor nejasan, priprema nije završena.

 

Zaključak

Rad u drugoj državi članici EU ne smije se promatrati samo kao odlazak na teren.

Prije početka rada potrebno je provjeriti sve segmente opisane u ovom članku jer, ako se pogrešno postavi osnova rada u inozemstvu, posljedice mogu biti ozbiljne: osporavanje A1 potvrde, retroaktivna obveza plaćanja doprinosa u drugoj državi, obveza plaćanja poreza, novčane kazne, zatezne kamate, zabrana rada ili privremena obustava projekta.

Poduzetnik mora biti svjestan tih zahtjeva i zajedno sa stručnjacima, uključujući i računovodstveni tim, napraviti sveobuhvatnu pripremu kako bi se rad u drugoj državi članici mogao odraditi zakonito, sigurno i uz što manji rizik za poslodavca i radnika.